Niti tri tjedna nakon još jednog gotovo rutinskog ili barem neinventivnog obilježavanja oslobodilačke „Oluje“, napad na građane u Uzdolju, po svemu sudeći isključivo zbog etničke pripadnosti – dakle, čisti nasilni ekstremizam.

Raspon koji spaja način na koji se, već godinama, obilježava pobjedonosna oslobodilačka operacija „Oluja“ i ovaj, još jedan u nizu napada na građane druge etničke pripadnosti, postaje – krajnje zabrinjavajući! Ali, politička scena je u nas već dugo u takvoj regresiji razuma da se spas traži u objašnjenjima tipa „individualni ekscesi“, umjesto da se pozornost posveti dubljoj analizi.

Jer, ako je dopustivo i prihvatljivo da se ovogodišnje obilježavanje „Oluje“ de facto svelo na priče o povraćanju i priče o alkoholu… a očigledno jeste, jer nikakve razborite upozoravajuće reakcije nije bilo: naprotiv, mediji i javnost nadmetali su se danima, šakalski, upravo i jedino oko te dvije teme… onda pitanje nije samo do kojeg kruga dna smo pali, u usporedbi s veličinom događaja kojeg smo obilježavali, već je očigledno po srijedi takav degenerativni proces da, na takvoj duhovno-vrijednosnoj pozadini, neka nasilnička horda smatra prirodnim, dopustivim i „normalnim“ nabaviti palice, organizirati prijevoz, pripremiti „fantomke“, kupiti benzin, ukratko, organizirati ku-klux-klanovski pohod u udaljeni zaselak.

O kontekstu je riječ. O zabrinjavajućoj razini društvenog pada.

Koja nije zabrinjavajuća zbog toga što će ovaj ili onaj „mali od Šešelja“ koristiti incident da, u višegodišnjem ustrajnom i samo-zavaravajućem pokušaju revidiranja povijesti, još jednom pokušati poentirati, sad čak do te mjere da Uzdolje postaje „dokaz“ da je stvaranje srpskih „krajina“ Devedestih bilo opravdano (pri čemu i dio srpskih političara iz Hrvatske dolijeva vatru na to lažno ognjište… s kojim ciljem?): kao da bi kakva tučnjava u pivnici u Varšavi 1939. opravdavala Hitlerove davno planirane pohode. Patetično, farsično, ali opasno… i traži uzvrat.

Nije to zabrinjavajuće čak niti u možebitnom alibi kontekstu: radikalizam, ekstremizam i nasilje u porastu su na globalnoj razini, nema društva imuna na tu vrstu nasilnih ekscesa, svijet je prepun samozvanih Brevika, neonacisti harače i po njemačkim gradovima, populizam uz ostalo vodi nasilju itd itd.

Za nas, ovdje, fenomen je zabrinjavajući zbog… uostalom, dovoljno je ponoviti: „Oluja„ se svela na priče o povraćanju i alkoholu, a neka samozvana horda krenula je u nasilni obračun, uglavnom s djecom poraženih u „Oluji“! Kako to zvuči? O čemu svjedoči?

Da ne zvuči nevjerojatno, zvučalo bi – zastrašujuće. Što se dogodilo s danima slave i ponosa, kad od slave ostane uglavnom samo neslavna priča o neslavnom povraćanju i navodnom alkoholu, plus…. palicom po nosu!? Jedino još strašnije je činjenica da o tome malo tko u javnom prostoru uopće progovara! Priču o povraćanju zasjenit će sutra druga povraćanja, dva-tri ku-klux-klanovca će možda dolijati… što će se bitno promijeniti na dnu dna?

I zašto je upravo to, ta sumnja u stvarnu želju i snagu transformacije društva toliko bitna.

Prvo, zato jer je „Oluja“ gotovo jedina, ako ne i jedina točka u hrvatskoj povijesti na kojoj su osigurane dvije temeljne pretpostavke državnosti – zajedništvo i osviještena briga o sigurnosti države u turbulentnim vremenima.

Doista, jedinstvena točka: nikada prije, a na žalost niti ikada kasnije, te dvije ključne paradigme nisu bile ili ostale središnjom točkom i ključnom formulom svih političkih djelovanja na javnoj sceni. O povijesti hrvatskih razlika i zavada tijekom stoljeća jedva da treba govoriti, o novoj povijesti hrvatskih jalovih nadmetanja još manje… igrači našeg doba ionako su daleko su od Frankopana i Zrinskih, Strossmayera i Supila…

Uzgred, spomenuh neinventivnost obilježavanja „Oluje“ – naime, četvrt stoljeća kasnije, bilo bi za očekivati da taj velebni trenutak povijesti posluži kao poticaj za programsko najavljivanje novih strategijski promišljenih razvojnih ideja i planova… primjerice, razvoj u još i danas uglavnom zapuštenim oslobođenim područjima… prije nego li se praznovanje „Oluje“ pretvori u još jednu „Alku“.

Zajedništvo, odnosno nedostatak zajedništva, kao bolna točka hrvatske političke povijesti, svakako je posljedica geopolitičke sudbine naroda i života u raznim oblicima nad-nacionalnih tvorbi: u tim okolnostima, s jedne strane su odgajane generacije koje su „upijale“ i provodile ideologiju tih nad-nacionalnih tvorbi, dok se s druge strane tražila i pokušavala održati nacionalna ideja i njeno „uskrsnuće“, u raznim formama i na različitim političkim platformama. Tako je izostanak zajedništva, u smislu nacionalne i društvene kohezije, ustrajno onemogućavao oblikovanje jedinstvene, cjelovite i najšire prihvaćene nacionalne i, kasnije, državne strategije. Ta je „politička genetika“, na žalost, kao kakav virus bez cjepiva, ostao usađen u društveno tkivo: mijenjaju se političari, tj. pacijenti, ali virus ostaje.

Osim u razdoblju kojeg simbolizira „Oluja“.

Na žalost, društvo je došlo do točke na kojoj se taj jedinstveni povijesni fenomen, koji bi trebao biti motorom dubokih društvenih, moralnih i vrijednosnih promjena, srozava na to da ministri govore o povraćanju, a javnosti se nudi zabava o navodnom alkoholu glavne govornice. Da nije strašno, bilo bi… morbidno. Ne znam zemlje na svijetu u kojoj bi se na takvo nešto svelo obilježavanje oslobođenja i potvrde nezavisnosti!!

Otuda i paradoks: s jedne strane veličanje zajedništva koje je omogućilo povijesnu pobjedu, s druge strane nesputano i sad već nerijetko opako nejedinstvo i provincijalno nadmetanje! S jedne strane, povijest, s druge predizborna koškanja koja graniče s temeljnom pristojnošću. S jedne strane, patetika „Oluje“, s druge nemušta taktiziranja ili otvorene manipulacije oko Uzdolja.

Što će iz svega zaključiti odavno već zapuštena i zaboravljena mladež: ako su to „elite“, nema granica! Sve je dopušteno. Tamo gdje „Oluja“ postaje priča o povraćanju, a naslovnice preuzmu nasilnici…gdje je granica? Ako vodstva nisu uzor, onda je u zoru sve dopustivo.

Drugim riječima, „Oluja“ je nesporno bila odlučujući i završni udarac velikosrpskom hegemonizmu koji su raznim oblicima i kroz razne političke etape provlačio ovim prostorima unazad gotovo dva stoljeća. Ali, istodobno, „Oluja“ je bila zamišljena i kao i idejna, politička, moralna i društvena platforma konačna raskida s naslijeđem ključnih sastavnica upravo tog bivšeg sustava koji je napao Hrvatsku i čije su sastavnice, kroz desetljeća, bile zahvatile i hrvatsko društvo. Kao pobjeda ne samo vojna, već i kao pobjeda nad svim talozima koji su se kroz ex-YU-soc-kom sindrome uvukle i u hrvatsko društvo. Kao oslobođenje, ne samo teritorija, nego i društva, promjene radi. Kao konačni iskorak u istinsku tranziciju, moralnu i materijalnu. Kao raskid s kulturom nasilja, hajdučije, nepoštivanja vladavine prava, kao raskid s korupcijom kao prihvatljivim načinom života na svim razinama, kao raskid s kabadahijskim ponašanjem, raskid s neodgovornošću, raskid s vladavinom nesposobnih oportunista…. Ukratko, „kad se oslobodimo“, dolazi „Oluja“ naših unutarnjih promjena.

Na žalost, ta dimenzija „Oluje“ brzo je gurnuta ustanu. Na toj dimenziji „Oluje“ nije se dosljedno gradila nova hrvatska nacionalna, društvena i politička paradigma, s novim vrijednosnim sastavnicama. Naprotiv, „Oluja“ je ostala muzejski zamrznuta kao redovna godišnja ceremonija pobjede nad vanjskim neprijateljem… s time da je sad već i ta rutina svedena na nevjerojatne i gotovo morbidne banalnosti o povraćanju i alkoholu, u još jednom primjeru samorazaranja!… ponovo bez usredotočenosti na onu unutrašnju, domaću, hrvatsku, očekivanu i potencijalnu dimenziju „Oluje“. Zavijorila petometarska zastava pobjede nad svime što je, u moralnom pogledu, simbolizirala vanjska agresija, ali se društvo nije izmijenilo.

Pobijedili agresora i njegove „vrijednosti“, ali ne i sebe. Pobijedili petokrake i šajkače, ali ne i „fantomke“.