Kad bi se u istu rečenicu stavila mala Mila Rončević, djevojčica koja je upravo na terapiji Sjedinjenim Državama zahvaljujući humanitarnoj potpori sugrađana, s turskim predsjednikom Erdoganom i novom slovačkom predsjednicom Zuzanom Čaputovom, pa i s Brexitom, ideja bi se vjerojatno doimala nevjerojatnom, svakako preuzetnom.

Ali, nije. U slučaju male Mile narod je poslao poruku. U slučaju turskih mjesnih izbora, kad je Erdogan pobijedio istodobno izgubivši sve najveće turske gradove, i u slučaju gospođe Zuzane koja je pobjedom nad EU profesionalcem Milošom Šefkovičem pokazala da je vrijeme okončati okoštali sustav, pa i u slučaju Brexit… narod šalje poruke.

Istodobno, i posredno povezano, sve se to događa u predvečerje izbora za Europski parlament, krajem svibnja, koji se sve snažnije ocjenjuju kao moguće odlučujući, ako ne i presudni za profiliranje Europe u razdoblju kad su svi stupovi međunarodnog poretka urušeni ili napukli, kad se širi svojevrsna „duhovna praznina“ u kojoj tupo odjekuje otuđenje politika od naroda (o tome više na HB Diplomatic Country Club, „Geopolitika duhovne praznine“) i kad je upravo sama Europa, sa svojim vrijednostima, u dubokom preispitivanju, izložena unutarnjim i vanjskim pritiscima da se i sama vrati u razdoblja u kojima su carevali Sila i Nacionalizam.

Još jednom: mala Mila, Erdogan, Brexit, gospođa Zuzana?

Da, narodi šalju poruke.

Svi slučajevi ukazuju na činjenicu da se, usred post-ideologijskog svijeta i usred globalizacijskih tsunamija, sve odvija na pozadini različitih odgovora vladajućih elita na najdublje političke, društvene i vrijednosne izazove u modernoj povijesti. Ideologijske podloge su mrtve, vrijednosti stupovi urušeni, sustavi vlasti suočeni su s nebrojenim izazovima, „pravila igre“ više ne postoje, konfrontacije su obnovljene, ratne prijetnje sve snažnije odjekuju, pravne poretke zamjenjuju političko-kartaški dealovi, društva su zapasana apatijom i otuđenjem od elita i, povrh svega, duboko podijeljena. Turska, Slovačka, Brexit, Unija, Amerika… o maloj Mili kasnije.

Duboko podijeljena oko odgovora na prividno jednostavno pitanje: kako vladati, kako upravljati?

Post-ideologijski svijet, s društvima bez gotovo ikakve kohezivne društveno-vrijednosne armature, u razdoblju silne i strašne potrage: no communism, no capitalism, no socialism, no liberal democracy… gdje je odgovor, na kojim osnovama graditi sustave vlasti, koji su alati upravljanja?

Turska, Slovačka, Unija, Amerika… otkrivaju ključne paradigme: povratak autoritarnim sustavima, pokušaji obnove i resetiranja „overplayed“ liberalno-demokratskih sustava i vrijednosti i, najčešći „treći put“, nesnalaženje, traženje i glavinjanje. Brexit kao povijesni dokaz! O maloj Mili kasnije.

I u svim slučajevima, sve dublje podijele upravo oko odgovora vlasti na odabir alata vladanja – Erdogan je odabrao povratak autoritarnosti, promijenjen je ustavni poredak, pokrenuti grandiozni projekti, sve u uvjerenju da je Snažna Država najbolji odgovor  za ova povijesno turbulentna vremena kad države nestaju i društva se urušavaju, u političkom i moralnom pogledu. Turkey first, rekao bi Trump, prisnažio Putin, odobrili Orban, Salvini, Duda, poželio Vučić itd itd.

Ali, narodi šalju poruke. Čak i mali mjesni izbori imaju globalne dosege: produbljena društvena podjela – urbana i ruralna, sekularna i vjerska Turska – postaje potencijalni dugoročni problem u kontekstu vanjskih izazova i složenosti kojima je zemlja izložena. Podijeljene zemlje i autoritarni sustav nisu najbolje jamstvo stabilnosti.

Potvrdila je to, ne tako davno i Slovačka, prošavši već jednom kroz erdoganovsko-putinovski autoritarni model, u vrijeme Meciara, pa nakon Dzurinde završila u svojevrsnom okoštavanju otuđenog i netransparentnog sustava vlasti, te je sada s gospođom Zuzanom narod, ponovo, poslao poruke: povratak na stazu europske liberalne demokracije.

Ta obnova je, uostalom, i ključ europskih parlamentarnih izbora. Jer, podjela na autoritarne, „suverenističke“ i liberalno-demokratske, „globalističke“ modele upravljanja društvima u osnovi je i podjela oko vrijednosnih odabira: sazdana na vrijednostima koje bi trebale nadjačavati ratove i u najmanju ruku perpetuirane napetosti između kompetitivnih nacionalizma, Europa tako stoji na svojevrsnom raskršću: kakav svijet slijedi? Svijet u kojemu će se različiti interesi i razlike usklađivati u zajedničkim institucijama ili svijet u kojem će se različiti interesi i razlike nadmetati u ratovima, danas trgovačkim i teritorijalnim, sutra raketnim i nuklearnim?

Pitanja su zastrašujuće ozbiljna, pa tako i u samoj Europi svjedočimo „dvostruku podjela“ upravo oko tog ključnog izazova – povratak nacionalno-autoritarnom modelu ili ulaganje napora u obnovu liberalne demokracije: s jedne strane, unutarnje podjele u zemljama članicama, s druge pak podjela u dvije osnovne grupacije-bloka samih članica. Za unutarnju stabilnost presudna će biti upravo liberalno-demokratskog modela, koja može osigurati i stabilnost i mir Europe, jer čak i danas „bliski“ nacionalno-autoritarni vladari ne znaju što donosi sutra: nacionalizmi su uvijek kompetitivni i uvijek završe ratovima. Povijest Europe je dovoljna potvrda. A u svijetu u kojem se ostale velike sile sve više okreću politici sile… kakav svijet slijedi?

Utoliko je obrana europskih vrijednosti, kroz predstojeći filter europskih parlamentarnih izbora, ključni odabir.

Zato narodi šalju poruke. Eto, još jednom, Brexit kao primjer: nije riječ samo o nesposobnosti sustava i nekompetentnosti vlasti – više od toga, riječ je o svojevrsnom traženju, izgubljenosti, gotovo glavinjaju između opredjeljenja za Nation first modela, jer zajedničke institucije ne zadovoljavaju. Navodno. Uostalom, još jedan podijeljeni narod, s različitim porukama, sve do one da tamo gdje zemlja nema jasnog opredjeljenja nema stabilnosti, kohezije i razvitka.

Naravno, sad je vrijeme za malu Milu.

Narod šalje poruke. Jer, narodi žele smisao, smjer i suvislo upravljanje u svijetu straha i kaosa. Tako da je ono što se iskazuje kao neviđeni humanitarni entuzijazam i ljudskost zapravo svojevrsni narodni Vapaj: iskoristimo prigodu da pokažemo da možemo, da znam, da cijenimo, da vrijedimo… S malo pretjerivanja, kao da su građani poručili da će dati svoje novce samo da bi pokazali da žele djelovati, da žele vrijediti, da ne žele biti samo šutljivi objekt, povučeni apatični nezadovoljnici općeg defetizma i izostanka volje, energije, jasnog opredjeljenja i odabira cilja u ime stabilnosti, prevladavana podjela, kohezije i razvitka. Protiv stagnacije… koju, na žalost, povremeno razbude samo humanitarne akcije ili nogometne pobjede.

O prevladavanu podjela i političkom odabiru je, dakle, riječ. I zato su, nakon male Mile, izbori za Europski parlament važni, kao terapija za društvo.