Zvuči ružno i cinično, ali je točno koliko i žalosno – sva je sreća da uglednici siluju po uredima, sva je sreća da ministri varaju i lažnim papirima pretvaraju štale u vile, sva je sreća da huligani mlate glavama djevojaka po zahodskim umivaonicima, sva je sreća da pijane pročelnice ubijaju majke s djecom, sva je sreća da ministri zaboravljaju registrirati automobile, sva je sreća da dojučerašnji nogometni idoli mogu biti okaljani i ocrnjeni, sva je sreća da s načelnici policije uhvaćeni u krivolovu na jastoge, sva je sreća da liječnici ostavljaju zavoje u trbušnim šupljinama, sva je sreća…. ukratko, sva je sreća da vlada – potpuna šupljina.

Doista, sva je sreća da javni prostor ispunjava crna kronika.

Jer, da nema nasilja, lopovluka i pornografije, glavnih paradigmi javnog života, taj bi javni prostor ionako bio prazan, bez ikakva smislena sadržaja, bez mjesta za bilo što suvislo, bez ikakvih razboritih vrijednosti, bez svrhe i cilja, nakon dugo obavljane društvene lobotomije.

Sva je sreća da je crna kronika preuzela sve rubrike svih medija: nema unutrašnje, još manje vanjske politike, što donosi sutra ne znamo, što se zbiva u svijetu još manje, a i vremenska prognoza je odavno postala spin-cirkus s komercijaliziranim brojem uvijek sve mračnijih oblaka i sve težim olujama… koje, najčešće, ionako zaobiđu „naše krajeve“. Do slijedeće prigode, do slijedećeg umivaonika, do slijedeće šupljine trbušne šupljine…

Sva je sreća da postoji crna kronika, jer – vraćam se ozbiljnom diskursu – bez nje bi se u raznim domaćim i stranim alatnicama destabilizacije društva morali domišljati što dodati već razrađenom i raširenom sindromu podrivanja, razaranja i zadržavanja društva u svojevrsnom mentalno-političkom status quo stanju, pomoću stalnog održavanja etničkih napetosti, pomoću stalne obnove ideologijskog građanskog rata, pomoću stalne reciklaže ekstremizma i provokacija, pomoću potpore svakom otporu promjenama i reformama….

Sva je sreća, konačno, da uglednici, stupovi društva, ministri, dužnosnici i svi ostali paževi proračunskih jasli svojim postupcima postojano hrane crne kronike, puneći arsenal održavanja društva u stanju stalne napetosti, nestabilnosti i neusredotočenosti na ono najvažnije: razvitak, sigurnost, budućnost i slavna „tri M“: mentalnu i materijalnu modernizaciju.

Sva je sreća, dakle, da postoji crna kronika i da se u toj zamjeni politike crnom kronikom doista postavlja pitanje: tko sabotira? Vlada, masoni, Srbi… kako to?

Kako to? Tako što je posrijedi nešto mnogo važnije od opijumsko-analgetske supstance crne kronike – riječ je, naime, o posvemašnjoj krizi upravljanja.

Failed governance. Hrvatski, nesposobnost upravljanja.

Tamo gdje nema upravljanja, tamo gdje vlade više nisu sposobne… zbog neznanja, nesnalaženja, spleta interesa ili cijelog niza drugih razloga: uzurpacija institucija, dirigirana demokracija itd… tamo, dakle, gdje vlade nisu više sposobne odgovarati potrebama građana i osiguravati stabilne društvene uvjete za razvitak i sigurnost (pojedinca, društvenih skupina, poslovnih subjekata…), tamo se otvara strašan vakuum.

Puni ga, najlakše, crna kronika – ali, gore od toga, pune ga oportunisti, kriminalci, radikali, ekstremisti, psihotični samozvanci, ludisti, otvoreni ili prikriveni strani agenti, popuhljebi (nešto kao kovanica za populiste koji su, zapravo, prevarantski uhljebi))… i zadržava se, najstrašnije, potpuno nepromijenjeno stanje društvene svijesti. Kraće rečeno, izbjegava se ili otvoreno onemogućuje – tranzicija i reforme. Crna kronika vs. Promjene.

Hrvatski primjer?

Neizbježno i, možda još opakije nego li dugim zemljama bivšeg društvenog sustava – one su, najvećim dijelom, prošle trnovit put tranzicije, od divljeg kapitalizma i oligarhijskih političkih sustava, da bi danas, nakon tog tranzicijskog purgatorija, najvećim dijelom dostigle razinu uređenih država, vladavine prava i funkcionalne demokracije. U njima su, ilustracije radi, post-komunističke promjene počele nadmenošću živopisnih, prepotentnih samozvanaca, grlatih dovoljno da novo polje slobode osvoje na štetu razborita upravljanja promjenama – od ruskog Žirinovskog do sličnih likova po srednjoj Europi. U ta vremena, Hrvatska je upravljana ratnim potrebama, za žonglere i prepotentne samozvance nije bilo mjesta…. Ovdje su oni u igru uletjeli nakon rata: eno ih posvuda, popuhljebi i lažni tribuni, od parlamenta do medija, od općina do stotina agencija. Što će njima „tri M“, njih štiti i obnavlja crna kronika.

U pozadini je, osim smišljenih i politikom prikrivenih kriminalnih namjera, duboka zabluda po kojoj demokracija ne potrebuje upravljanje. Po kojoj u demokraciji nema potreba za upravljanjem industrijskim politikama, nema potreba za upravljanjem ljudskim potencijalima, nema potreba za upravljanjem društvenim procesima….

Zabluda, neizbježno, porađa anarhoidni kaos: društvo ostaje bez svrhe i „pravca“, društvo ostaje bez temeljnih razvojnih strategija, od gospodarske do obrazovne ili zdravstvene, društvo svjedoči postojanu eroziju vrijednosnog krajolika i, na kraju, dostiže neizbježnu točku posvemašnjeg odvajanja tzv. elita od stvarnosti i naroda, do točke potpunog nepovjerenja, potpune otuđenosti, posvemašnje odbojnosti i otvorenog gnušanja.

Postoji država, nestaje društvo.

Srećom, tu je crna kronika da ispuni taj strašni jaz, taj užas od vakuuma.

Naravno, nije neka utjeha da je riječ o globalnoj krizi upravljanja i da je riječ o urušavanju „vestfalske države“, naime modela suverene, stabilne i uređene države s funkcionirajućim sustavom. Nije neka utjeha ni u tomu da je „vestfalska država“ danas dvostruko urušena: suverenitet, kao njen glavni „vanjski“ atribut“ ugrožen je urušavanjem međunarodnog prava – jer je dovoljna geopolitička drskost, pet plaćenih separatista i par raketnih sustava i „ode suverenitet na bubanj“, dok na unutarnjem planu država, kao sustav upravljanja, posustaje pred nesputanom globalizacijom i „demokratskim relativizmom“.

Nema neke utjehe ni u nabrajanju primjera: Brexit kao nestvarno stvaran primjer upravo duboke krize upravljanja i krize strategijskog promišljanja s kotrljajućim teatralijama nevjerojatnog sunovrata, Ukrajina kao primjer kamo odvodi nebriga o vlastitoj zemlji, Bosna i Hercegovina kao nevjerojatan primjer dogovorne, gotovo smišljene i namjerne krize upravljanja u kojoj, sa stanovišta dugoročne sudbine naroda, u tzv. miru stradava više ljudi nego li u ratnim vremenima, u primjeru najopasnije vrste: failed governance, u failed state. O cijelom nizu država koje su upravo zbog krize upravljanja prestale biti subjektima vlastitih sudbina da se i ne govori, od Moldavije i Gruzije do Srednje Azije i dalje.

Konačno, i kriza globalne moći Sjedinjenih Država proizlazi upravo iz unutarnje krize upravljanja: strategiju je zamijenila ad hoc arbitrarna politika koja je, odbijajući regularan sustav upravljanja politikama, uspjela otvoriti bojišnice sa svim najvažnijim svjetskim igračima, bez promišljanja raznih end game scenarija, dok je zaobilaženje institucionalnog sustava dovelo u pitanje sam smisao postojanja institucija, što je, povijesno promatrano, korak do autoritarnosti…

Konačni zbir? Kriza upravljanja priziva „brza rješenja“, izvaninstitucionalne prečice, i stoga je glavni je uzrok globalnog opadanja demokracije kao poželjnog sustava, diljem svijeta, od „kolijevki“ u Velikoj Britaniji, preko „stupova“ u Sjedinjenim Državama, do Rusije, Turske, Kine…

Ovdašnja „dirigirana demokracija“, u obnavljajućim četverogodišnjim ciklusima jednopartijske višestranačke demokracije, još nije dostigla taj završni čin – naime, sve češće i rastuće zaobilaženje demokratskih institucija. Srećom, ili zasad. Ovdje kriza upravljanja prije svega proizlazi iz hijerarhijskog modela upravljanja u kojemu de facto nema sustava, jer je zamijenjen personalnim ključem, na svim razinama, od države do stranaka, od gradova do općina, koji po prirodi stvari ne može sve riješiti, još manje strategijski upravljati procesima… pa sve stoji u mjestu, stagnira. Dok se gasi vatra, širi se požarište.

Srećom, uglednici siluju, ministri kradu, narod se hrani igrama bez kruha, buja crna kronika. Da se ne vidi kako nema ništa ozbiljna s ona tri toliko potrebna M.