Geostrategija malog morskog tjesnaca

HBlog

Geostrategija malog morskog tjesnaca

Dok sam 2014. godine sjedio u uredu OESS-a u središtu Kijeva, u onim post-Majdanskim danima, kad je predstojeća „referendumska“ aneksija Krima već visjela u zraku i kad su počela prva nasilna osvajanja policijskih postaja po gradovima i mjestima ukrajinske oblasti Donbas, i dok su akcije ruskih specijalaca i mjesnih „osloboditelja“ izazivale osnivanje ultranacionalističkih i „samo-obrambenih“ pokreta i formacija diljem zemlje….u tim me, dakle, danima jedan od članova promatračke misije koju sam raspoređivao po ukrajinskim gradovima, od Lvova do Harkova i od luke Odese do luke Marijupolj bio upitao: zašto Odesa, zašto Marijupolj? Kratko odgovorih: da u Odesi provjerimo dokle su spremni ići i da u Marijupolju vidimo što bi mogao biti slijedeći korak, kad jednom utihne međunarodna buka oko Krima.

Odesa je ukrajinska, ali četiri godine kasnije – dok aneksija Krima ostaje međunarodno nepriznata, iako je s ruske strane poluotok uključen u njen teritorij – dolazi ovo zarobljavanje ukrajinskih brodova u tjesnacu Kerch, morskom prolazu koji spaja Crno i Azovsko more. Na ukrajinskoj obali Azovskog mora je spomenuta luka Marijupolj, važna strategijska točka, ne samo zbog uvoza sirovina za ukrajinsku tešku industriju na istoku, već i kao vojna točka nadzora nad Azovskim morem. Nedavno izgrađeni ruski most preko tjesnaca, zajedno s ovom operacijom jasno potvrđuju izvorni i dalekosežni plan: puni nadzor nad jedinim preostalim morskim putem do toplog mora. „Izolacijom“ Azovskog mora i njegovim de facto pretvaranjem u rusko more, s lukom Marijupolj koja bez slobode prolaza kroz Kerch postaje de facto odvojena od ostatka zemlje, Rusija salje poruku da privodi kraju strategijsku vojnu operaciju „odbacivanja“ potencijalne NATO prisutnosti na Krimu, te u Crnom i Azovskom moru.

Što više, ta je poruka dio mnogo šire strategije, odnosno mali čin u velikoj geostrategijskoj drami koja cilja na maksimalno moguću reviziju onoga što je sam Putin nazvao „najvećom geostrategijskom greškom Dvadesetog stoljeća“, dakle raspad sovjetskog carstva. I u slijedu političkih i vojnih zbivanja posljednjih desetak godina nije teško uočiti jasne tragove i točke ruskog izravne ili posredne prisutnosti u svim bivšim sovjetskim republikama koje graniče sa Zapadom: Moldova, Kavkaz, Gruzija… Kerch i de facto „prisvajanje“ Azovskog mora posljednji su dokaz.

Ali, osim osiguranja tog vojno-strategijskog cilja, stoji politička poruka: Moskva nastavlja politiku iznuđivanja novog geostrategijskog razgraničenja u Europi, Moskva odbacuje transkontinentalni sustav sigurnosti jer „ne vjeruje Zapadu“ i obnovom politike sile kao da želi iznuditi nove pregovore o novom sustavu sigurnosti, na osnovu nove crte razdjelnice u Europi. Zajednički europski sustav sigurnosti utemeljen na međunarodnom pravu, uključujući i slobodu država i naroda da slobodno i bez pritisaka biraju svoje strategijske ciljeve, očigledno više nije ni podloga ni cilj Moskve. Uostalom, od ranih Devedesetih svijet se stubokom promijenio, iluzije su davno raspršene, krhotine se sabiru na svim stranama svijeta. Interesne sfere i tzv. uravnoteženi sustav sigurnosti na osnovi nove podjele kontinenta poslije novih „trade off“ pregovora koje Moskva očigledno želi iznuditi – eto stvarne šire slike u pozadini incidenta u tjesnacu Kerch. Eto, uostalom, i razloga ruske izravne ili posredne prisutnosti u gotovo svim nestabilnim državama, u gotovo svim zamrznutim sukobima i kriznim žarištima. Noga u vratima, poziv na pregovore.

I konačno, u predvečerje predsjedničkih izbora u Ukrajini, incident u tjesnacu Kerch prijeti i obnovom ultranacionalističkih reakcija, u podsjećanju na one post-Majdanovske kaotične tjedne kada se „Woodstock“ počeo uvelike pretvarati i u „Hell’s Angels party“ – drugim riječima, pa otuda vjerojatno i izvanredno stanje, potencijalno otvaranje nove runde političkog i društvenog kaosa u zemlji koja ionako živi podijeljene identitete, podijeljene naklonosti i podijeljeno čitanje povijesti. Ukrajina očigledno ostaje ključno sigurnosno pitanje budućnosti sigurnosti, stabilnosti i mira u Europi.

I sve u svijetu u kojem se gotovo svakodnevno zapali iskra koja, posredno, poput ove u malom morskom tjesnacu, zaprijeti širim međunarodnim sukobom. Hoće li Kerch izazvati novi rat u Europi? Neće. Da li povremeni incidenti i napetosti između Srbije i Kosova moge izazvati novi rat u Europi? Ne. Da li Gaza, Sirija, Južna Osetija, Srednjeafrička Republika…da li to može dovesti do WW3?
Prvi je odgovor – ne. Drugi – nitko ne zna koja će iskra biti iskra previše.