Geopolitičko nadmetanje. Na pozadini aktualnih i naslijeđenih praksi političkog djelovanja i vojno-sigurnosnih doktrina vodećih svjetskih sila, nema naznaka da bi u 2019. godini moglo doći do smanjenja geopolitičkog nadmetanja. Naprotiv, međunarodni odnosi duboko su zašli u kaotično razdoblje između gotovo posve urušenog bivšeg poretka – znatnim dijelom obilježenog unilateralizmom Sjedinjenih Država, ali ipak još utemeljenog na međunarodnom pravu i djelovanju međunarodnih institucija – i još neslućene etape oblikovanja budućeg novog sustava međunarodne sigurnosti i suradnje. Utoliko je za očekivati da se i tijekom 2019. nastavi tendencija urušavanja sustava sigurnosti i suradnje i borba za jačanje geostrategijskih pozicija.

Otklon od unilateralizma Sjedinjenih Država ka „novom multiporalizmu“, u kojem rastuću geostrategijsku težinu i ulogu imaju Kina, Rusija ili stanovit broj regionalnih sila nije, na žalost, pridonio snaženju nekog novog kooperativnog modusa uređenja međunarodnih odnosa. Naprotiv, svijet je vraćen na stari konfrontacijski modus, pojavljujući se kao fenomenološka replika negdašnjeg Hladnog rata, ali u ovoj povijesnoj etapi s većim brojem sudionika i s njihovim nerijetko proturječnim, ali i uzajamno promjenjivim odnosima.

Ukratko, nema naznaka da bi u bitnim elementima moglo doći do zaustavljanja, još manje promjene postojećeg global multipolar competitive disorder kao glavne karateristike međunarodnih odnosa.

Glavnina tog nadmetanja i dalje će ostati na crti odnosa Zapada i Rusije, ali s mnogo nejasnijom perspektivom zbog rastuće složenosti odnosa Sjedinjenih Država i Rusije.

Rusija će nastaviti provoditi svoj temeljni cilj u odnosu na SAD (umanjenje američkog „vodstva“ u svim oblastima nadmetanja, od pojedinih regija do doktrinarnih pitanja), oslanjajući se pri tome na nejasno utvrđene prioritete američke vanjske politike koju, s jedne strane, obilježava rastući unilateralizam s natruhama izolacionizma („America First“, povlačenje iz brojnih multilateralnih sporazuma itd.), dok su s druge strane zamjetne čak i natruhe intervencionizma (kritike NATO, napetosti u odnosima s Europskom unijom itd.), a dodatnu će ulogu nesporno imati i rastuća usredotočenost Sjedinjenih Država na Kinu i njene globalne ambicije.

U takvim uvjetima ne sasvim jasno definirane vanjskopolitičke strategije i prakse SAD, s disperziranim fokusima i nerijetkim impulzivnim reakcijama – uz produžene nestabilnosti unutar same administracije i još utjecajnu „rusku komponentu“ oko samog izbora Predsjednika – očigledno je da će se nadmetanje nastaviti i prolaziti kroz različite oscilacije. Ostaje činjenica da su s novom administracijom Sjedinjene Države naglasile nacionalni interes kao prioritetnu platformu vanjske politike – i time u znatnoj mjeri dodatno ugrozili ionako oslabljeni globalni multilateralizam i na toj osnovi zaoštrili odnose s Europskom Unijom, Kinom i drugim ključnim silama, dok istodobno, zbog navodno upitnih predizbornih poteza, odnosi s Rusijom, u ovoj odlučujućoj etapi borbe za jačanje geostrategijskih pozicija, ostaju u svojevrsnom limbo statusu.

U takvim okolnostima, Rusija može nastaviti i u 2019. dosadašnju političku praksu jačanja svoje globalne uloge, osobito zbog navedenih obilježja američke pozicije i dubokih unutarnjih izazova s kojima se suočava Europska unija. To bi podrazumijevalo dalje širenje ruskih interesa i prisutnosti u različitim regijama svijeta, uključujući Latinsku Ameriku, Afriku, moguće i Srednju Aziju (do mjere koja ne bi iritirala Kinu).

S obzirom da su na europskom kontinentu odnosi između EU i Rusije via facti već uglavnom definirani, tj. Rusija ima različite instrumente utjecaja na odnose cijelog niza zemalja s Unijom, od osobite će važnosti biti pratiti politiku Rusije spram jugoistočne Europe, odnosno onog dijela tog područja koji je zasad još u geostrategijskom vakuumu. Pri tomu će Rusiji i biti važno ne iritirati Tursku, što također potvrđuje tezu o multiple competitive disorder, budući da njihove „regionalne naklonosti“ nisu nužno kompatibilne, dok u nekim drugim kriznim područjima dvije zemlje otvoreno surađuju.

S druge strane, na pozadini svojih postignuća posljednjih godina i s „nogom u vratima“ u praktično svim zemljama duž oboda svojih granica sa Europom/Zapadom, a djelomice i zbog dugoročne ugroze ekonomskih sankcija i ovisnosti o cijenama nafte, Rusija bi mogla početi signalizirati spremnost na „ozbiljne razgovore“. Zasad se čini da je to prije taktičko manevriranje, jer je i dalje praćeno širenjem ruske prisutnosti u raznim dijelovima svijeta i snaženje savezništava s raznim „protu-američkim“ zemljama, premda čak i s američkim saveznicima (primjer: s jedne strane Venezuela, s druge Saudijska Arabija!), u još jednoj jasnoj potvrdi teze o multipolar competitive disorder. No, bez obzira na te taktičke poteze, dugoročno ne bi trebalo isključiti ruski interes da se obnove „ozbiljni razgovori“ o oblikovanju nekog novog, budućeg sustava sigurnosti u Europi i svijetu. Prema dostupnim naznakama, čini se da Rusija taj novi sustav vidi na osnovama „udaljene“ Amerike i oslabljenog Transatlantskog savezništva (što je bio stožerni stup međunarodnih odnosa u vrijeme bipolarizma!), smanjenog potencijala Europske Unije (izazvanog unutarnjim previranjima, Brexitom i jačanjem nacionalnih politika nasuprot centrifugalnom razvoju Unije), te jačanjem Euroazijske Unije kao budućeg novog bloka koji bi imao osigurati geostrategijsku ravnotežu na europskom kontinentu.

U takvim okolnostima, u 2019. godini je za očekivati da se nastavi sadašnji oscilirajući kompetitivni modus operandi između velikih sila u njihovoj borbi za što povoljnije geostrategijske pozicije. Jedino je u tom širem strategijskom kontekstu moguće razumjeti politiku pojedinih sila spram određenih regija ili zemalja. Bez tog šireg konteksta, ostao bi nerazumljiv interes Kine za jačanjem odnosa i investicija u Africi ili čak Grenlandu (!), jednako kao što bi bio nerazumljiv interes Rusije za održavanje na vlasti režima u Venezueli i izgradnju ruske vojne baze u toj zemlji (!).

Produženje takvih kompetitivnih i čak konfrontacijskih odnosa ostat će i u 2019. najveći izazov i opasnost za brojne zemlje i regije koje će samo prividno biti subjektom svojih državnih politika – od dijela jugoistočne Europe do Srednje Azije mnoge će od njih de facto ostati ovisne o zasad nepoznatim krajnjim ciljevima i planovima velikih sila.