(2) Militarizacija. Na pozadini obnove konfrontacijskog i kompetitivnog modela međunarodnih odnosa, uz urušavanje poretka utemeljenog na pravu i pravilima, uz krizu multilateralnih institucija i slabljenje međunarodnih sporazuma i aranžmana koji uređuju vojno-strategijske odnose velikih sila, rastuća militarizacija gotovo da je postala neizbježnom sastavnicom aktualnog stanja svijeta.

U takvim okolnostima, nema nikakvih naznaka da bi u 2019. moglo doći do popuštanja ili usporavanja – naprotiv, dok objektivno još traje geostrategijska borba za osiguranje što snažnijih pozicija za neke buduće pregovore o novom međunarodnom sustavu sigurnosti i dok se traži „nova ravnoteža“ ili „nova hijerarhija“, vojna sastavnica neizbježan je pratitelj i potpora političkih ciljeva. Stoga je u 2019. moguće čak očekivati i dalje snaženje militarizacije, na svim razinama – ne dakle samo među vodećim svjetskim silama koje su upravo u procesu geopolitičkog preslagivanja svijeta, već i na regionalnim razinama.

Uostalom, koliko god Sjedinjene Države ostaju pojedinačno najsnažnijom vojnom sila, toliko ne treba zanemariti da je, po visini izdvajanja za vojni budžet u odnosu na izdvajanja za ostale sektore, na prvom mjestu Izrael, da je pri vrhu ljestvice Jordan ili da je, primjerice, Srbija na visokom sedamnaestom mjestu… što jasno svjedoči i o regionalnim dimenzijama i potencijalnim opasnostima na fonu globalnih procesa. Upravo će pojedine regije, naime, tijekom 2019. biti izložene dodatnim geopolitičkim izazovima praćenima dodatnom militarizacijom.

Koliko je militarizacija daleko odmakla svijetu obnovljenog Hladnog rata svjedoči i činjenica da su vojni proračuni vodećih svjetskih sila u izrazitom porastu upravo u posljednje tri godine povećanog zaoštravanja političkih odnosa. Američki je premašio 700 milijardi dolara – taj iznos premašuje čak 35 posto ukupnih izdvajanja za vojne proračune svih zemalja svijeta! – i zbirno je veći od slijedećih osam najvećih vojnih proračuna (Kina, Saudijska Arabija, Rusija, Indija, Francuska, Velika Britanija, Japan i Francuska).

O rastućem trendu militarizacije i rastućoj ulozi vojnog čimbenika – uključujući i nuklearni! – vjerojatno je među prvima izravno posvjedočio ruski predsjednik Putin kad je, u vrijeme krize izazvane ruskom akcijom na Krimu i mogućeg otvorenog ratnog scenarija, potvrdio da je ruska strana bila spremna i na upotrebu nuklearnog oružja. Uostalom, i na nedavnom godišnjem susretu s medijima, Putin je ponovio da svijet prečesto zanemaruje realnu opasnost od uporabe nuklearnog oružja. Uzimajući u obzir krajnje zaoštrene odnose i realno nepredvidive scenarije mogućih daljnjih zaoštravanja u pojedinim regijama (primjerice, budućnost tzv. Iran Deala, odnosi Izrael – Iran u kontekstu sirijskog raspleta itd.) upravo bi 2019. mogla biti godinom iskušenja te „realne opasnosti“.

Zaoštravanje militarističkog pristupa međunarodnim odnosima razvidno je i po odnosu spram naslijeđenih sporazuma i aranžmana koji uređuju ta najosjetljivija područja međunarodne sigurnosti, te će i u tom pogledu 2019. biti godinom „testiranja“ budućeg smjera. Naime, Sjedinjene Države najavljuju istupanje iz Sporazuma o raketama kraćeg i srednjeg dometa iz 1987. godine (koji regulira uništenje i zabranjuje proizvodnju projektila, tzv. INF Agreement, potpisali Reagan i Gorbačov), jer da je ruska strana prekršila sporazuma proizvodnjom raketnog sustava Novator (domašaj 2600 km), dok ruska strana procjenjuje da je sporazum prekršen američkim raspoređivanjem raketa srednejg dometa u Rumunjskoj. . K tomu, stožerni strategijski sporazum START (ograničavanje strategijskog naoružanja) ističe upravo 2020. godine i utoliko će upravo tijekom 2019. biti iznimno važno pratiti u kojem smjeru će se, na tom vojnom planu, kretati američko-ruski odnosi, ionako zategnuti zbog niza političkih čimbenika. Uostalom, Rusija je upravo dovršila testiranje i počela serijsku proizvodnju hipersoničnog projektila Avangard, za kojeg tvrdi da ga postojeći proturaketni sustavi ne mogu uništiti, na čemu predsjednik Putin sada gradi ne samo stanoviti vojno-znanstveni trijumfalizam (projektil dostiže brzinu od 11 tisuća km/sat!), već vjerojatno i buduće pregovaračke pozicije za ono što slijedi u 2019. godini, uoči isteka sporazuma START.

U takvoj široj slici i ostale velike sile i regionalni akteri također jačaju oružane snage, nesporno kao dio „velikog geostrategijskog preslagivanja“ svijeta. Do te mjere da je i Europska unija – građena prije svega i više od svega, kao „mirovni projekt“ sa svojom „soft power“ – u izmijenjenim geostrategijskim okolnostima, kad se ni scenariji šireg svjetskog sukoba ne mogu posve isključiti, pristupila pripremama za formiranje „europske vojske“ (Permanent Structured Coperation and the European Defence Fund), odnosno stvaranje integriranih obrambenih kapaciteta (u skladu s Lisabonskim ugovorom, odlukama zemalja koje žele ujediniti svoje vojne kapacitete). Konačno, na još širem planu, i kineski interes za jačanje odnosa s Grenlandom (!) i ruska najava izgradnje vojne baze u Venezueli jasno potvrđuju dimenzije aktualnog geostrategijskog i vojno-doktrinarnog preslagivanja na globalnom planu.

Na pozadini takve rastuće uloge vojnog čimbenika u provedbi geopolitičkih ciljeva pojedinih sila, tijekom 2019. nekoliko će područja svijeta nesporno biti u središtu pozornosti, izloženi mogućim razvojima u kojima ni vojni sukobi ne mogu biti isključeni. Najosjetljiviji svakako ostaje prostor Srednjeg istoka, gdje je sirijska ratna kriza dovela do temeljite promjene u ravnoteži snaga i ulogama pojedinih velikih sila (nedavna odluka predsjednika Trumpa o povlačenju preostalih vojnika iz Sirije dodatno će podcrtati tu najveću promjenu odnosa snaga/uloga od vremena Sueske krize). U osnovi, ključna opasnost ostat će moguće iranske ambicije da sirijski prostor iskoristi za izlazak na libanonske i izraelske granice posredstvom lokalnih šijitskih grupa/vojski i eventualno vlastitim snagama (prepuštajući Turskoj da, nakon odlaska SAD, čišćenjem kurdskih snaga stvori tampon zonu na sirijskom sjeveru), što bi moglo izazvati izraelske reakcije i otvoriti Pandorinu kutiju u cijelom tom dijelu svijeta (osobito ukoliko bi se u seriji akcija-reakcija Iran odlučio za zatvaranje tjesnaca Hormuz). Na popisu potencijalnih opasnosti/kriznih žarišta nesporno će i dalje ostati Ukrajina, jer trenutni status quo ne mora nužno biti prihvaćen (osobito ne u dijelu ukrajinskog političkog spektra; ruska strana via facti ostvarila je ciljeve na Krimu i kontrolom Azovskog mora, tj. izlaza na Sredozemlje). Od ostalih kriznih žarišta/ratišta – u svijetu koji trenutno broji više od pedeset regionalnih i lokalnih ratova i sukoba! – rat u Jemenu ostat će žalosnim probnim poligonom odnosa Saudijske Arabije i Irana, sa širim dimenzijama šijitsko-sunitskog sukoba, što dovodi i do rascjepa u Zaljevskim zemljama, usložnjava njihove odnose s Turskom itd. Konačno, uz rastuće globalne političke ambicije Kine, i Južno kinesko more ostaje otvoreno kao potencijalno krizno žarište u 2019. godini.

U takvoj široj slici “geostrategijskog preslagivanja“, odnosi velikih sila spram jugoistoka Europe ostaju od odlučujućeg značaja, osobito za Hrvatsku, te će u tom sklopu biti od presudne važnosti procijeniti (političke, ali i vojne) ciljeve i rezultate predviđenog posjeta predsjednika Putina Srbiji sredinom siječnja 2019. godine.