Odlazi Nazarbajev, ostaje keshbashi

HBlog

Odlazi Nazarbajev, ostaje keshbashi

Kad sam prije točno 25 godina, kao pri hrvatski veleposlanik u Kazahstanu, sa sjedištem u Ankari, predavao vjerodajnice tadašnjem ministru vanjskih poslova Kasimu J. Tokajevu, mogao sam predvidjeti da bi pred tim odmjerenim i obrazovanim diplomatom mogla stajati plodna karijera, čak i međunarodna – što se i dogodilo, uključujući i rad Ujedinjene narode – ali je u ta doba bilo nemoguće pretpostaviti da će Tokajev postati Predsjednikom. Makar i privremenim, kako se to upravo dogodilo.

Tada, a i cijelih četvrt stoljeća nakon toga, sve je u Kazahstanu bilo u rukama Nursultana Nazarbajeva – sve do prije dva dana, kad je na opće iznenađenje i uz ponešto kriva tumačenja, „podnio ostavku“. Najstariji od post-sovjetskih vođa srednjeazijskih „stanova“, povukao se nakon punih trideset godina neupitne vladavine, obilježene svojevrsnom mješavinom „čvrste ruke“ i ubrzanog gospodarskog i socijalnog razvitka te ogromne naftom bogate zemlje, velike kao gotovo pola Europe, koja se, kao i ostale četiri u toj regiji, slomom komunizma suočila s nezavisnošću i potrebom samostalnog utvrđivanja strategije nacionalnog razvitka. Nafta je osiguravala postojane temelje, a politički sustav oblikovan je, nedvojbeno pod žezlom samog Nazarbajeva, na način da, pojednostavljeno kazano, nacionalni razvitak prethodi širenju demokracije. Prisjećam se kako je sam Tokajev, u razgovoru nakon predaje vjerodajnica, tumačio kako „nama treba vremena“ i „kako ništa ne smijemo napraviti naprečac“, kao neki odjek onih riječi koje bih toliko puta slušao od tadžikistanskog predsjednika Rahmona: “Ne mogu sad odjednom nametati demokraciju onako kako su nam nametali komunizam. Prvo razvoj, onda demokracija“. Tokajev je cijelu strategiju sažeo u jednostavnu formulu: „Snažan Predsjednik, ozbiljan Parlament i vjerodostojna Vlada“. Ravnoteža između otvorenog političkog sustava i gospodarskog razvitka ključ je uspjeha ovisno o pojedinačnim okolnostima bilo koje zemlje, osobito onih iz nekadašnjih komunističkih federacija, ali s druge strane, ne nedostaje primjera što se dogodilo i još događa u zemljama koje su odustale od formule koju je spomenuo Tokajev.

Prividnom ostavkom, Nazarbajev je poslao jasnu poruku: trideset godina razvitka uzdiglo je Kazahstan u red ozbiljnih regionalnih i globalnih partnera, za daljnji unutrašnji gospodarski i socijalni razvitak, osobito u uvjetima rastućih globalnih izazova i nestabilnosti, potrebno je osigurati miran prijenos vlasti. Srednja Azija je, u načelu, suočena s tim izazovom: kako osigurati miran prijenos vlasti u okolnostima višedesetljetne vladavine bivših komunističkih vođa koji stoje na vrhu piramide vlasti od ranih Devedesetih. Opasnosti su višestruke, ponajprije u smislu unutrašnjih nestabilnosti: nerazvijen demokratski sustav ostavljao bi otvorenu mogućnost borbe za vlast i izazivao nestabilnost u zemljama i regiji koja je izložena višeslojnim vanjskim izazovima, opasnostima i pretenzijama. Prijenos vlasti, u najmanju ruku zbog bioloških razloga, jer je glavnina vođa tih zemalja već u zrelom i poodmakloj dobi, tako postaje prioritetno sigurnosno pitanje u regiji gdje se križaju različiti interesi i ciljevi, od ruskih i kineskih do iranskih i saudijskih. Drugim riječima, u svijetu obnovljene konfrontacijske logike, u kojemu cijele regije postaju žrtvama obnovljenih hladnoratovskih nadmetanja – Srednji istok je očigledni primjer, ali od Venezuele do srednje Afrike primjera ne nedostaje – izmaknuti Srednju Aziju s pladnja tog nadmetanja postaje globalnim pitanjem sigurnosti i stabilnosti. Još jedna regija u plamenu, otvaranje „Pandorine kutije“ Srednje Azije, sa svim proturječnim vanjskim agendama, s Afganistanom odmah preko granice, sa Srednji istok koji uopće nije daleko, sa iransko-saudijskim „proxy ratovima“, s Kavkazom na drugom kraku….

Na toj tromeđi razvitak – demokracija – stabilnost, Nazarbajev je očigledno zaključio da je Kazahstan dostigao točku zrelosti, oslonjen o neporeciv gospodarski uspon s nespornim pratećim socijalnim dobrobitima, da je vrijeme za veće „političko otvaranje“ i da ono mora biti provedeno na način koji će i dalje osigurati stabilnost u opisanim vanjskim uvjetima.

Dodatna potpora toj logici proizlazi iz činjenice da su zemlje Srednje Azije unazad dvije-tri godine, nešto pod utjecajem „straha“ da ne postanu žrtvom globalnih konfrontacija velikih sila, nešto na poticaj Europske unije, osnažile uzajamnu suradnju: zajedništvo pruža snažniju platformu za otpor pretenzijama. Tamo gdje su ti dugovječni vladari desetljećima zatvarali granice i na razne načine „kažnjavali“ jedni druge – Uzbekistan u vrijeme Karimova i njegova odnosa spram Tadžikistana je najzorniji i najporazniji primjer, sve do nedavnih promjena koje je omogućio novi predsjednik Mirzijojev – danas se otvara nova perspektiva regionalne suradnje. Kazahstan, kao najveća i najbogatija od tih pet zemalja, s većim manevarskim prostorom za vođenje individualne vanjske politike, s razvijenim odnosima s Rusijom i Kinom, ali i s EU i SAD, ipak toj novoj regionalnoj politici daje značajan doprinos.

Na takvoj široj geostrategijskoj pozadini, usprkos aktualnim i potencijalnim izazovima i mogućim opasnostima, odluka o „ostavci“ značajno je svjedočanstvo političke zrelosti. Jer, u načelu, vanjske prijetnje obično se pretvaraju u unutarnje zatvaranje, u stezanje „čvrste ruke“.

Otuda „prividna ostavka“: Nazarbajev prepušta vodeće mjesto Tokajevu do novih izbora, dakle do prve stvarne demokratske provjere, ali ostaje vođom najveće i najsnažnije stranke, ostaje predsjednikom Nacionalnog vijeća za sigurnost i ostaje „vođom nacije“, keshbashijem, ustavnom titulom koja mu i dalje osigurava svojevrsnu „nadzornu“ funkciju… „provala“ demokracije u povijesno nerazvijenim uvjetima, pokazalo se u mnogim primjerima tranzicijskih zemalja, ponekad zna povesti zemlje prema nestabilnostima ili stagnacijama.

Tako se pokazuje da je taj prividno daleki Kazahstan samo zemljopisno daleko…

 

Tekst objavljen na portalu euractiv.hr