Prvi buzkashi… s tjeskobnim mislima na Veneciju i Korčulu

HBackpack

Prvi buzkashi… s tjeskobnim mislima na Veneciju i Korčulu

Vraćamo se iz Samarkanda. Visoravan je ogromna, duga, smeđa, beskrajna. Cesta pusta, kao da stoljećima nitko nije prošao ovom pustarom. Nigdje ni stvora. Osim, povremeno, kao znak strašnih promjena, policijske patrole – svako malo, check points, tajna služba popisuje sve na ovim putevima: ime, prezime, datum rođenja. Puna kontrola. Strašna ironija: putnici u Nedođiji, umjesto nagrade i zahvalnosti, zastrašeni i popisani.

Puna kontrola na putu kojim je nekad prošao sam Marco Polo. Možda upravo ovom udolinom.

Kakva povijesna promjena: tada, u predvečerje kasnog srednjeg vijeka, nitko ga ne zaustavlja i nitko ne zapisuje imena njegove pratnje, a meni već treći put danas, u nepunih sto kilometara, ponovo zapisuju ime. Tada je jedan Europljanin otkrivao ove prostore, sad ovi prostori samo što ne zatvaraju jednog Europljanina. Prevratilo se ovuda, kroz stoljeća, nekoliko desetaka carstava, odnošenih u povijest poput ovih sivih niskih oblaka nošenih vjetrom, ali komunizam je ostavio najstrašniji trag. Trag straha od samog sebe. Tko se boji gostiju ako je siguran u sebe? Kako se Kublay Khan nije bojao gostiju iz Venecije?

Priroda, nestvarna, nalik onim prikazima Mjesečeva krajolika, priziva da stanemo. Stojim, pored puta, okrećem se ukrug i svuda isto: nepregledna smeđa brda ove visoravni, udoline se smjenjuju s visovima, nigdje nikakva zvuka, neke goleme ptice, nebo gotovo sivo, kao da će sad poput kakva tepiha kakve goleme carske dvorane, pasti na sve nas…

Odjednom, eto ih. Stotine konjanika iz okolnih sela. Smetnuo sam da je petak i da je vrijeme za buzkashi, jedinu zabavu na ovom odvojenoj smeđoj kamenoj planeti. Eno ih, okupljaju se jašući kroz presušena korita rijeka, vriska i galama… spremni za buzkashi: drevna igra srednoazijskih krajeva, ponekad s pravilima ponekad bez pravila, jahači ganjaju kozu ili ovcu dok je pobjednik ne dohvati i mrtvu ne prinese pobjedničkom postolju. Nekad je to bila viteška igra, najbolji jahači, chapandazi, jamčili su za poštenu igru, bez udaranja štapovima o glavu, bez rušenja suparnika s konja, bez prašine u oči… tumače mi vozači, prekriženih ruku, oslonjeni o prednji dio auta, dodajući, pomalo sjetno i ironično: nekad je bilo najvažnije pobijediti i odnijeti kozu do ognjištva, svi bi se častili i veselili, a danas je to već druga priča, danas su nagrade mercedesi, danas možeš i mladenku dobiti za uhvaćenu kozu, danas njena oderana koža može donijeti novu kuhinju kakvoj seoskoj nevjesti ili motocikl kakvom mladcu vrele krvi iz susjednog sela….

Stojim i promatram.

Ovuda je prošao Marco Polo?

Pitanje tako nestvarno da se čini kako se od dalekih planina odbija jeka: Poooloooo, Poooolooo…

Još jednom, jer zvuči gotovo nestvarno: ovuda je prošao Marco Polo??

Čudo na licima ovih konjanika, dok me promatraju – jer mnogi od njih vjerojatno nikad nisu uživo vidjeli bijela čovjeka iz Europe – vjerojatno je ništa spram čuda od prije više od sedam stoljeća kad su, na istom ovom mjestu… jer, usred ovih čuda ništa više ne isključujem… njihovi davni preci ugledali Marca kako s ocem i ujakom i velikom pratnjom stoje baš ovdje, upravo ovdje, na ovom mjestu i čekaju da vide svoj prvi buzkashi.

Gledam ove seoske mladiće, zamišljam njihove pretke, poluzatvorenih očiju, na tren mi se učini da i ja na nogama imam njegove caligae, one kožnate srednjevjekovne čizme…. Ime kojih će kasnije preobraziti i u kaljige, kaljače… Moja dva vozača kao da se preobražavaju u nekoj gotovo kazališnoj igri povijesnih sjena, eno Rasula kako polako postaje Marcov otac Niccolo, Tolib se polako pretvara u ujaka Mattea, a u mene misli kao da se razapinju između dvaju svjetova, starog i novog, kao da se sedam stoljeća kasnije ponavljaju ista raspuknuća, iste dvojbe i isti izazovi: kako je to razdoblje vrhunca razvoja Europe iz Marcova vremena, kad se vrati s ovih visoravni i ovih dvorova, završilo u pošastima i ratovima?

Je li doista moguće da je obrazac isti, sedam stoljeća kasnije? Razvoj, vrhunac i kriza…s neizvjesnošću koju živimo danas, kao i tada: sunovrat ili renesansa?

Gledam ovaj srednjovjekovni krajolik bijednih konjanika, a vidim krajolike Marcova razvijenog srednjeg vijeka, s Venecijom na vrhuncu, s osvajanjima i otkrićima, sam Marco kao da stoji do nas – i ne sluteći da će četvrt stoljeća kasnije, kad bude otkrio i prošao pola tog tadašnjeg novog svijeta, njegov vlastiti svijet, kojeg je ostavio na vrhuncu, u kasnom srednjem vijeku, završiti u političkim nestabilnostima, razmrvljenoj Europi, gospodarskom siromaštvu, netrpeljivosti, epidemijama…

Gledam igrače ovog buzkashija, sad će početi jurnava i nadmudrivanje, ali se misli vraćaju na Marca: kako se od vrhunca i velikih očekivanja pada u kaos i razočaranja? Kako se od kineskog dvora pada u venecijanski zatvor? Kako se osjeća čovjek koji je vidio svijet, kad završi odbačen u vlastitoj domovini? Kako pisac najprodavanije knjige u ljudskoj povijesti, poslije „Biblije“, završi zanemaren i odbačen?

Koliko pitanja! Ostaviti svoj svijet u vrijeme njegove otvorenosti, kozmopolitizma, prožimanja i suživota raznih kultura, u vrijeme kad ta venecijanska kršćanska zajednica, uza sve napetosti, održava odnose s islamskim istokom svijeta, čak i križarstvu usprkos, u vrijeme kad njegova Venecija pruža prve pouke o odnosu demokracije i autoritarnosti, republike i despotizma, u vrijeme kad se upravo u tom svijetu, nerijetko baš na primjeru te Venecije, otvaraju raspre o teškim dvojbama: modernizacija ili preživljavanje. Koliko pitanja! I kako je malo potrebno da ih, stojeći na ovoj kamenopješčanoj smeđoj visoravni, razapet između Europe i ovog svijeta, danas, sedam stoljeća nakon Marca, tako lako prevedem na današnji politički jezik i uložim u današnje političke dvojbe.

Kako uopće shvatiti kako je priča o tom nestvarnom putešestviju, o toj bajci koja je trajala gotovo četvrt stoljeća, mogla odjeknuti u tadašnjoj Europi, u tadašnjoj Veneciji, u tadašnjem venecijanskom zatvoru, dok se Rusticheli upinjao da brzo zapiše sve ovakve nevjerojatne, nepoznate, veličanstvene, milijunske zapise tog čovjeka koji je vidio više svijeta nego li svi njegovi zemljaci tog vremena zajedno…

Stojim, promatram, konjanici, mladi seoski đilkoši promatraju mene… baš kako su njihovi preci promatrali Marca. Možda su na istom ovom mjestu tada, upravo njemu u čast priredili buzkashi, u znak slave i poštovanja, kad je iz daljina jednog drugog svijeta već dopro dovde, kad se već pročulo da ide na dvor Kublay Khana, kad se već slutilo da bi mogao postati njegov miljenik, opunomoćenik i posrednik.

Posrednik između dvaju svjetova: podsvjesna usporedba je gotovo neizbježna. Uostalom, neki dan sam sjedio u prvom redu, konferencija, suradnja Europske unije i Kine, dvadesetprvo stoljeće, One Road One Belt… kao neki put unazad putovima Marca Pola, smiješio sam se u sebi.

Dok počinje konjanička trka u ovom srednjovjekovnom krajoliku gledam kako su ti mladići i danas, sedam stoljeća kasnije, odjeveni siromaštvom, odjeveni zapravo gotovo jednako kao i mladići iz Marcove pratnje: tanki isprani haljetak, marama, okrugla vunena kapa ili šal oko glave i, naravno, neka vrsta ovdašnjih kaljuga, kožnih, gumenih, svakakvih.

Ponovo pitanja: kako je to bilo ostaviti Europu na vrhuncu razvitka, Europu koja tada već gradi sveučilišta, razvija poljoprivredu, u kojoj se šire gradovi, raste trgovina, Europu na tadašnjem vrhuncu, i zaputiti se u nepoznanicu tada nepoznatog svijeta, pa se nakon svega vratiti u Europu kriza, pošasti, ratova i buna, crkvena raskola, prepolovljenog stanovništva, stagnacije i nazadovanja, ukratko. Ne trebam prevoditi na današnje prilike. Ali trebam promisliti najvažnije: zašto je uopće krenuo ovamo? Da, Rustichelliju je rekao da ljudska želja za nedostižnim briše sve zapreke. Da. Rekao je da mu nije ispričao ni polovicu toga što je vidio, jer zna da mu nitko ionako ne vjeruje ni u tu polovicu. Znam, ali ne znam najvažnije: zašto? Da, Niccolo i Matteo su već bili kod Kublay Khana, uzeli su to pismo kojim on traži od Pape da pošalje bar stotinu najboljih znanstvenika da mu pomognu u razvitku njegova carstva… nevjerojatno, prije sedam stoljeća, priča je ista s ovim svijetom i Europom, njihovom novom Venecijom. Da, želja za nedostižnim, želja za napretkom, dva motiva… u Marcova vremena, ali na žalost u vremenu u kojem će se Venecija i Europa uskoro sunovratiti u rasap i pošasti. Uostalom, Papa ionako nije poslao nikakve znanstvenike… treba li prevoditi: soft power of Europe, enlargement and development assistance?

Zar je doista moguće, sedam stoljeća kasnije?

Gotovo zaplašen, stojeći na toj visoravni, gledajući ove nevine siromašne konjanike, u krajoliku gdje sve podsjeća na srednji vijek, ne mogu izbjeći pitanje: što ću s izazovom hodanja ovim svijetom, u ova današnja vremena, u Marcovim kaljugama?

Ponovo pitanja.

Što da radim s današnjim križarskim ratovima, s današnjim opkoljenim i uništavanim gradovima, što sa svim današnjim silnim napretkom koji razara i širi strah, što s današnjim srednjim vijekom? Što sa strašnom spoznajom da se, sedam stoljeća kasnije, narav svijeta nije promijenila? Je li moguće da je otišao u nadi da će naći bolji svijet od svojeg, svijet za kojeg je vjerovao da tek nastaje i porađa se? Kako će meni iz ovih daljina danas izgledati Venecija? Zašto slutim neku tjeskobu prateći, odavde, iz ovih daljina, smušenu morešku na Korčuli?