Smrt državništva: vrijeme svizaca, sveznadara i samozvanaca

HBlog

Smrt državništva: vrijeme svizaca, sveznadara i samozvanaca

U duhu današnjih medija, koji preziru ozbiljnost i žive od trivijalnosti, moglo bi se reći da je od dugog dramatičnog glavinjanja Velike Britanije kroz hodnike iskrivljenih zrcala „Brexita“, u nevjerojatnom strategijskom polit-samoubojstvu zemlje koja je na najboljem putu da u dva stoljeća izgubi dva kontinenta (!)… Dakle, u duhu vladajuće trivijalnosti moglo bi se reći da su od tog strašnog glavinjanja strašnije samo frizure i čarape glavnih protagonista te samoproizvedene drame. Medieval ghoustly gray hairdo of Theresa May, Union Jack socks of Nigel Farage, not to mention the former Foreign Secretary Boris Johnson’s disheveled maid hairdo… undoubtedly, choreographers of „Harry Potter“ must be enviable.

Ništa osobno, naravno, ali na stanovit način istodobno ipak i odraz stanja duha, sposobnosti promišljanja i političke odgovornosti. Historical decision, histerical socks.

Uz to, da se odmaknemo od frizura, čarapa i neizgovorenog pitanja tko to danas vodi naše zemlje?, sve praćeno prevladavajućom ravnodušnošću promatrača spram jednog od geostrategijski najznačajnijih procesa u novijoj povijesti Europe, što „Brexit“ – kako god završio, kao sljepačko tumaranje ili kao dogovoreni razvod – nesporno jeste.

U povijesnom razdoblju već gotovo posve urušenog post-WW2 međunarodnog poretka, u vrijeme obnove konfrontacijskog modusa, u vrijeme najdubljeg preispitivanja odnosa velikih sila, u vrijeme preispitivanja čak i Trans-atlantizma kao stupa tog dosadašnjeg poretka, u vrijeme kad je i Europska unija – dakle, ona Europa kojoj i Velika Britanija povijesno pripada, bez obzira na institucionalni status – izložena povijesnim izazovima… U takva vremena odabrati „Brexit“ ne može biti ništa drugo osim strašnog dokaza paradigme koja danas već nadmašuje i Veliku Britaniju: potpuni izostanak državništva!

„Brexit“ i britanske čarape i frizure nisu, dakle, iznimka već upozoravajući simbol: u vrijeme epohalnih primjena svjetskog poretka, državništvo – shvaćeno kao sposobnost predviđanja i ovladavanja procesima od vitalnog nacionalnog interesa u određenom povijesno-političkom kontekstu – kao da je na izdisaju. Kao da se, da ponovo podlegnem prevladavajućem stanju duha, potvrđuje jedna stara šaljiva poslovica: Amateri su upropastili i prostituciju! Nakon čega, kako doista svjedoče primjeri u brojnim zemljama, od Sjedinjenih Država do Filipina i od Brazila do Indonezije, slijedi još jedna, stara ruska: Dosta je bilo samozvanaca, odsad ja zapovijedam!

Razumije se da je riječ o gotovo neumitnom slijedu u samo tri koraka: smrt državništva, porast populizma, korak do autoritarizma. Povijest je doista učiteljica života.

Vraćajući se na „Brexit“, kao vjerojatno najdramatičniji primjer potpunog izostanka državništva u posljednjih pola stoljeća, najmanje su dvije pouke nesporne: prva upućuju na potrebu cjelovitog promišljanja socio-psihologijskih razloga zbog kojih cijela društva ili ogromni dijelovi društava nasjedaju lažnim prorocima koji nude jednostavna rješenja i brze formule, a sutra bi već mogli podizati desnu u ruku u zrak i, druga pouka, što se događa kad političarima interesi vlastitih stranaka postanu važniji od interesa vlastitih zemalja. Jer, u slučaju „Brexita“ dogodilo se upravo to, naime oboje. Lažni prorok u Union Jack čarapama, Nigel Farage, a nije bio jedini… Valja se prisjetiti da je euroskepticizam u Veliku Britaniju među prvima počeo unositi davni dopisnik „The Telegrapha“ iz Bruxellesa, upravo frizuroviti Boris Johnson!… Gradio je kampanju igrajući na kartu krajnje populističkih tumačenja i obećanja, ciljajući na one društvene slojeve koji se, u široj slici, osjećaju odbačeno, zakinuto, koji nisu gotovo ništa dobili od globalizacije, koji su pretvoreni u novi lumpen-proletarijat i nove ludiste. S druge strane, i tadašnji kratkovidni premijer Cameron i sadašnja birokratski uporna May, pa i tvrdoglavi oporbeni Corbyn, u tako strategijski važnom nacionalnom pitanju, prije i više od svega rukovodili su se i rukovode stranačkim interesima.

Prva pouka, o odvajanju elita od naroda i o porastu nepovjerenja u vladajuće klase, povijest poučava, vodi populizmu i, zatim, raznim stupnjevima autoritarnosti.

Druga pouka, o stranačkom egoizmu, vodi nacionalnim katastrofama i nije, naravno, ograničena na Veliku Britaniju – v. US Government shutdown, v. Ukrajina, v. desetke zemalja koje stagniraju jer se politički diskurs sveo isključivo na međustranačko nadmetanje čak i na štetu nacionalnih interesa… A i nama ovdje daleko gledati ne treba.

Stoga, umjesto državništva, kao da je nastupilo vrijeme svizaca, sveznadara i samozvanaca.

Opet na „Brexit“: mjesecima i mjesecima već, Theresi May svaki je dan kao beskonačno isti jučerašnji dan, kao onom komičaru Murrayu u filmu „Greyhog day“ („Beskonačni dan“), koji od ponavljanja, odugovlačenja, od nespremnosti na promjene, od silnih propuštenih prilika stalno želi nekamo pobjeći… i ne znajući, kao ni sama Velika Britanija danas, da problem nije u zemljopisu, odnosno izlasku iz Europe, nego u – državništvu. Vladanju. Upravljanju. Greyhog, svizac, ne vidi dalje od nosa, jer nema moć vidjeti dalje od nosa, reklo bi se narodski.

S druge strane i na toliko strana – prgavi djetinjasti sveznadari koji su već došli dotle da ih vlastiti mediji otvoreno nazivaju kretenima iako su formalno uzvišeni Predsjednici… Vapaj za državništvom odjekuje još žešće! I, k tomu još, deseci samozvanaca na svim stranama svijeta… jedan predsjednik javno govori da će osobno ubijati trgovce drogom, ako to već i nije učinio, drugi se hvasta da je poslao strašnu metaforičnu poruku kad je Putinu podario kosovskog šarplaninca, treći zna tko je i kako dijelio Bosnu, četvrti zna zašto treba ucijeniti vlastitu vladu jer mu ne odobrava novce za nekakav zid, peti zna da se gripa najbolje liječi C vitaminom i majčinim mlijekom, šesti je uvjeren da su sva zla posljedica zavjera briselskih ćata, sedmi uvjerava da novu njemačko-francusku Aachensku osovinu za jačanje Europske unije treba tumačiti kao novi germanski kolonijalizam kojemu se treba suprotstaviti osovinom „suverenističkih“ zemalja poput Italije, Mađarske i Poljske, osmi buja na strahu od nelegalnih imigranata, deveti ne bi smanjio proračun jer narodu treba kolača, a njemu se sviđa palača, deseti grmi protiv porasta populizma, ali zapravo ponavlja staru rusku: Dosta je bilo samozvanaca, odsad ja zapovijedam!.

U konačnu zbiru, ništa šaljiva u opaka vremena: Sjedinjene Države, Brazil, Indija, Pakistan, Indonezija – najveće demokracije svijeta danas su u rukama čistih populista, o manjim primjerima da se i ne govori, napose europskim. Svaki četvrti europski birač glasa za neku od europskih populističkih stranaka. Sedamdeset posto Europljana ne vjeruje vlastitim vladama… Kakav izazov za samozvane propovjednike ispod murve, kako je pisao Veselko Tenžera, opisujući seoske sveznadare koji su nedjeljom, u vrijeme najvećeg zvizdana, na fosni između dviju gajbi piva sposobni seljacima objasniti sve na svijetu. Pakistanski Imran Khan nije ništa drugo do li pakistanski Trump, brazilski Bolsonaro je brazilski Imran Khan, indonezijski Widodo je samo indonezijska verzija indijskog Modija, američkog Trumpa lako bi bilo prispodobiti s hrvatskim Kerumom ili…

Da, populizam je dijete nefunkcionirajuće demokracije, ali na kraju dijete najčešće postaje ubojica te demokracije. Povijest je doista učiteljica života: najveći populist europskog Dvadesetog stoljeća bio je Adolf Hitler.

Smrt državništva, tako dramatično očigledna u slučaju “Brexita“ i tako gotovo farsično simbolizirana u frizurama i čarapama, porodila je vrijeme diletantizma, nesposobnosti, neshvatljive lakoće bahatog vladanja, drugim riječima – populizma svizaca, sveznadara i samozvanaca. Nesposobnost vladanja, služenje isključivo vlastitim strankama i odvojenost od naroda koji se osjeća odbačen i prezire vlastite vlasti… Najbolja hrana za današnje lažne mesijanske spasitelje koje društva najčešće doživljavaju kao zabavljače, a oni bi već sutra viceve lako zamijenili batinom. Tim lakše što svijet ionako već živi bez sigurnih i prihvaćenih demokratskih pravila.

Smrt državništva, raskrižje triju puteva: put izgubljenih godina vlasti rutinskih birokrata i nemoćnih svizaca, put stranačkih samozvanaca-šarlatana i put samodopadnih sveznadara. Strašan izbor.