Ubojstvo kod Dangare i geopolitika Volovčice

HBackpack

Ubojstvo kod Dangare i geopolitika Volovčice

Nedavno, na cesti koja vijuga od Dushanbea do Khoroga, nedaleko afganistanske granice, kod gradića Dangara, zastrašujuće ubojstvo – nekoliko mjesnih mladića, jedva dvadesetogodišnjaci, presreli su automobilima skupinu stranih turista na biciklima, oborili ih i zatim mučki ubili noževima i sjekirama. Video snimka je strašna, još strašnije je što se ubrzo saznalo da je to četvero turista danima bilo pod prismotrom, da su im ubojice pristupili još u Khorogu, par dana ranije, da su zajedno pili čaj i da se, naravno, tom prigodnom prikupilo dovoljno informacija o njihovim planovima, kamo će dalje itd.

Najstrašnije, sve to u ime islama.

Istraga će brzo potvrditi ono što žitelji ove zemlje ionako znaju: postoje sile koje bi htjele da se obnovi negdašnji građanski rat i da se zemlja ponovo pocijepa na religijsku i svjetovnu stranu, ne bi li se, kao početkom Devedesetih, pokušalo stvoriti još jedan Afganistan i proširio radikalni islam na prostore Srednje Azije.

Otkud ta grupa mladih ubojica u toj geopolitici?

Niotkuda. Jer, njih nigdje i nema, oni su – izgubljeni. Prazni. Žive u toj Dangari, s internetom žive po cijelom svijetu, ali sjede u ovim glinenim rupčagama, odlaze u Rusiju, ako uspiju, da na kakvoj građevini zarade jedva trista dolara mjesečno, vraćaju se, okreću se kriminalu, švercaju ukradene „mercedese” iz Europe, starije od njih… Ukratko: naraštaj bez identiteta. Rođeni bez prošlosti i jasne budućnosti. Država nastoji ispuniti tu njihovu prazninu, ali ne uspijeva uvijek, internet zna biti jači i privlačniji od državnih parola i obveznih domaćih zadaća. I onda se, pronicljivo i ciljano, u tu bitku za identiet ubacuju hodže i uleme, tajni agenti, obećani novac koji nerijetko vjersku obuku sjedinjuje s drogom i na kraju, eto ih, njih petorica, sjekire, noževi i „Alahu Akhbar”, možda i nesvjesni zašto im je neki odnekud doletjeli hodža mjesecima objašnjavao kako su strani biciklisti opasnost po njih, budućnost, Alaha… I još dodao obećane goleme novce. Ukratko, u njihov prazni identitet ubacio je svoj sadržaj.

Jednom sam se vozio kroz neko mjesto nalik ovoj Dangari, gore na sjeveru. Jednako kao i ovdje, neimaština i bijeda na sve strane. Nedjelja popodne, na nekom prašnjavom raskrižju stoji grupa mladića. Tipično čavrljanje, pljuckanje na prašnjavu cestu, besposleni, izgubljeni miljama daleko od svijeta… promatram ih, i odjednom, pade mi na pamet: da im sad priđem i ponudim svakom po sto dolara da krenu na džamiju i povedu prosvjed protiv mjesnog hodže sigurno bi to učinili, jednako kao što bi za sto dolara uzeli i crvene zastave i krenuli na Dushanbe tražeći obnovu komunizma.

Naraštaj bez identiteta. Prazne duše za koje se bori i država i islam. Dok su noću sjedili za kakvim starim laptopom u straćari na rubu Dangare, oni buduće ubojice možda su nesvjesno mudrovali: što nam je biti, imitatori Zapada ili prvoborci islama? Odnekud se pojavio Voditelj koji ih je poveo i naveo i navukao…

Nekako u isto vrijeme, u jednoj drugoj zemlji, također užasno ubojstvo.

U gradskoj četvrti osiromašenih umirovljenika, sitnih lopova, zlovoljnih službenika, pekara i birtijaša, neki je nedorasli mladić hladnokrvno, nožem, nakon sedamdesetak uboda, ubio djevojku koja mu to više nije htjela biti.

Ubojstvo je strašno, no još je strašnije sve što se iz ovih daljina vidi nakon ubojstva – mladić stoji pred kamerama, hladnokrvan, s gotovo s ciničnim osmijehom, namiguje nekome iz medijske publike, podignutim palcem pozdravlja nekog u okupljenoj gomili, a saznaje se i za poruke koje je slao prije ubojstva, u kojima govori o tome kako “Bog oprašta, ali mafija ne”.

U Dangari bi, da su ostavili kakvu poruku, onih petero ubojica lako mogli napisati kako „Alah zove, mafija plaća”.

Gledam tog mladića u posve drugom svijetu, gledam kako već tim govorom tijela, tim ciničnim osmijehom, podignutim palcem… pokazuje svoj “capotteovski” profil, sustav vrijednosti, psihološke naslage i zastrašujuću ispraznost porođenu u okružju zastrašujuće šire društvene ispraznosti. Kao da je pobjegao iz “Paklene naranče” s bijelom baseball palicom za ubijanje, jer to je zabavno, u dosadna predvečerja. Što radiš u mrtvoj četvrti pekara i umirovljenika, stare zastave zanosa su odnijeli, novog smisla nigdje na vidiku.

Utjelovljuje taj mladić, na žalost, vrijednosni i idejni kod jednog golemog dijela svojeg naraštaja. Naraštaja koji je odrastao i još odrasta na obijesti, raskalašenosti, alkoholu, neradu, cinizmu, medijskoj pornografiji… Naraštaja, ukratko, izgubljenog u društvu bez ideje, smisla i cilja. Naraštaja kojemu nitko ne ukazuje put, jer se cijelo društvo vrti u krug. Naraštaja nad čijim se ponašanjem ili ovakvim zločinima društvo licemjerno zgraža iako je upravo to društvo, od medija i škola do politike i sudstva, odgovorno za socijalno i psihološko stanje tog naraštają.

Na onu petoricu u Dangari netko je, prijevarom, obećavajući im novce ili prodajući bozu baš njihove povijesne uloge u spašavanju islama, navukao odjeću identiteta koji je dotad bio prazan. U ovoga s Volovčice taj je identitet već odavno isprazan.

Nažalost, problem je veći od stanja tog naraštają, u kojem nedozrela mladost urla stadionske parole tek da provocira i izaziva, u kojem je pomodno bubnjati nacionalističke bubnjeve mržnje prema drugim narodima ili grupama… Sve u podsvjesnom i nesvjesnom vapaju: dajte nam smisao, pokažite cilj!

Problem je u društvu koje je ostalo bez ideje i cilja. Koje se vrti u krugu i stagnira. Koje izjeda samo sebe. U kojemu su vršnjaci tog nedozrelog ubojice u vrijeme njegova rođenja ginuli za tu državu i to društvo, a on danas olako ubija svoje vršnjake i cinično se sprda s tom državom.

Problem je što su njegovi vršnjaci nekada obranili jednu državu, a on je danas postao simbol kako je ta država izgubila dušu.

Ta zemlja je, nažalost, danas ponovo u ratu. Nevidljivom, ali možda i opasnijem od onih rovovskih bitaka i opkoljenih gradova. Izložena opasnostima koje mogu postati strašnije od raketa i topova – izložena, naime, samourušavanju, samopodrivanju. Preživljavajući svakodnevicu naplavljenu upravo vrijednostima na kojima je odrastao hladnokrvni ubojica: banalnost, afere, trivijalnosti, pornografija, gluposti. Izložena dvjema najstrašnijim opasnostima – naime, da osim duše, koju je bez zadrške izložila najtamnijim stranama kulturološke i društvene globalizacije, do ruba samorazaranja, izgubi i tijelo: demografska erozija i masovno iseljavanje iz zemlje koja je u vrijeme rođenja tog hladnokrvnog ubojice do Mjeseca zavijala o demografskoj obnovi i povratku iseljenika.

Povrh svega, to nesnalaženje, vrtnja u krug, besmisao zavada i zavade nesposobnih… što neizbježno ostavlja traga i na naraštaju tog hladnokrvnog ubojice…. dio je šire slike u kojoj nipošto nije neprilično spojiti zločin u maloj četvrti osiromašenih umirovljenika i pekara s velikim geopolitičkim platnom današnje Europe i svijeta.

Na tom platnu, kojeg su razapele Devedesete, poput kakva starog crno-bijelog vremeplova, nije teško zamisliti siluete ljudi i vojnika kako se, upravo u vrijeme rođenja tog nedoraslog hladnokrvnog ubojice, kreću od središnje Europe ka njenu istoku. Rusija zgrčenih vilica šuti, zgromljena onime što doživljava kao neku vrstu osvete povijesti, ne priznajući da je tu povijest sama oblikovala poslije Drugog svjetskog rata, dok je silom prisvajala upravo zemlje tog dijala Europe. Ali, u hipu povijesti – točno dvadeset godina, točno koliko je danas tom hladnokrvnom ubojici – siluete su zastale, nema više onog što je Rusija smatrala nadiranjem. Status quo. Što više, na dugom obodu duž tzv. razdjelnice, već su dobrano postavljena minska polja, od etno-političkih separatističkih pokreta koji prijete razaranjem država drznu li se okrenuti Europi, preko izravno otetih teritorija do cijele serije drugih metoda koje, u radikalnu scenariju, ukazuju da je na djelu pokušaj posvemašnje revizije europske strategijske slike stvorene padom komunizma i urušavanjem istočnog bloka. Što više, da je na djelu i pokušaj podrivanja same Europe, poticanjem i pomaganjem desničarskih stranaka, ohrabrivanjem nacionalizama i populizama svih vrsta, njegovanjem posebnih veza s pojedinim političarima, pljeskanjem Brexitu…

Na tom zamišljenom velikom platnu moguće je oslikavati različite, uglavnom strašne scenarije sutrašnjice, jer je obnovljena politika sile, prijetnji, zakulisnih dogovaranja, jer države već propadaju u hipu, jer se o zemljama i narodima već sutra mogu povesti tajni pregovori i tajne trgovine, bez njihova znanja dakako…

Na tom zamišljenom velikom platnu dugim crnim štapom moglo bi se pokazivati tko je sve izložen raznim pritiscima, prijetnjama dezintegracije, promjenama političkog vodstva…

No, jedna je zemlja pošteđena. Ona polako razgrađjuje samu sebe. Nju ne treba pritiskati i plašiti. Ona kao da želi povrditi onu staru izreku: kad se zemlja ne brine o sebi, netko će se kad-tad pobrinuti za nju. Njena društvena supstanca slabi i erodira i bez tuđih strategija i nevidljivih akcija stranih tajnih službi. Njena strategijska osnovica gubi se u nedostatku cjelovita upravljanja, u besplodnoj stagnaciji i olakom prepuštanju tamnim stranama globalizacije i utapanja u kulturi nerada, nasilja, banalizacije i besmisla.

Nerad, nasilje, banalnosti, nedostatak cilja, užasavajuće zavade starijih, javne rasprave bjednije od kafić rasprava tog istog naraštaja, nikakva ozbiljna napretka, nikave ozbiljne nove ideje vodilje…

Sve što je oblikovalo okruženje u kojem je odrastao hladnoruki ubojica s Volovčice. Okruženje u kojem ubojstvo nije ništa strašno. Otuda onaj cinični osmijeh i „palac gore” nakon hapšenja.

Samo prividno čudna veza između zastrašujuće europske geopolitike i hladnorukog ubojice.

Samo prividno čudna veza između promjena na karti Europe i male četvrti osiromašenih umirovljenika i pekara.

Samo prividno čudna poveznica s dvojbama i bitkama novih naraštaja oko njihova identiteta u pomahnitalom novom svijetu, od Dangare do Volovčice.